Yilmaz Erdem

Yılmaz Güney (1. travnja 1937., Yenice, Adana – 9. rujna 1984., Pariz), kurdskog i zaza podrijetla, turski glumac, redatelj, scenarist, producent, pisac, pjesnik i aktivist. Kao glumac nastupio je u filmu „Čirkin Kral“, a scenarist i redatelj bio je filmova „Umut“, „Ağıt“, „Baba“, „Arkadaş“ i „Duvar“. Scenarij je napisao za filmove „Yol“ i „Sürü“, ali zbog osude za ubojstvo od 1974. do 1981. nije mogao sudjelovati u snimanju. Güney je svoje djelo uglavnom pisao iz lijeve perspektive i posvetio ga lošem položaju radničke klase u Turskoj. U svojim je filmovima aktivno prikazivao društvenu strukturu Turske, kao i kulturu, jezik i život Kurda. Karijeru je započeo 1959., a tijekom života bio je zatvaran i prognan zbog političkih zločina i ubojstva. Nakon sastanka s prevratom 1960., 1961. uhićen je zbog komunističke propagande u priči koju je napisao sa 19 godina te osuđen na godinu i pol zatvora i šest mjeseci progonstva. Pet godina kasnije, tijekom snimanja filma „Granice krvi“ (Hudutların Kanunu), udario je dijete u Šanlurfiji pod utjecajem alkohola, što je dovelo do smrti djeteta i kratkotrajnog zatvora. Godine 1967. oženio se Nebahat Čehre; brak je bio obilježen nasiljem. Godine 1968., nakon svađe, udario je svoju suprugu automobilom, slomivši joj ključnu kost i uzrokujući šavove; ubrzo nakon toga su se razveli. Dvije godine kasnije oženio se Jale Fatma (Fatoş Güney). U početku je snimao avanturističke i akcijske filmove, ali krajem šezdesetih okrenuo se društvenim, dramatičnim i političkim temama. Prvi značajan film u tom smjeru bio je „Umut“ (1970.). Iako je 1972. osuđen na deset godina zatvora zbog pomoći militantima Turske narodne partije – prednjeg fronta, pušten je na slobodu 1974. općom amnestijom. Iste te godine, dok je snimao film „Endiše“ u Adani, ubio je suca Sefu Mutlu u baru. Nakon suđenja, 1976. dobio je 19 godina teškog zatvora. U zatvoru je nastavio raditi kao scenarist i redatelj. Godine 1978. napisao je scenarij za film „Sürü“, koji je zajedno sa Zekijem Öktenom režirao, a 1979. na Locarno međunarodnom filmskom festivalu osvojio je Zlatnog leoparda za najbolji film. Nakon puča 12. rujna, 1981. je, uz dozvolu, izašao iz poluotvorenog zatvora Isparta.